понедељак, 13. децембар 2021.

Rodjaci sa sela - dan iz dostave po kijametu

 Pozdrav dragi rodjaci, probaću ovde da vam dočaram jedan naš dan iz dostave, konkretno 12.12.2021.god. Da li ima simbolike u datumu ili nema, procenite sami. Imali smo za juče preko 50 dostava, od toga 10ak za Novi Sad, ostatak za Beograd i okolinu. Dan ranije saznamo da imamo samo 2 vozača, pošto ostali jelte izgleda ne voze po snegu, pa padne odluka da Jeca i ja odemo da razvezemo i pripomognemo, pošto realno trebalo je bar 4 vozača po onom kijametu, ali šta da radimo.

Dan je počeo u 7, taman sam skuvao kafu, kad me cima Violeta da dodjem po nju, sin se razboleo, ja onako još bunovan, nisam ni kafu popio, rekoh daj da odem po nju, pa onda da pijem kafu, da ne kasnimo.

Sad treba da pišem zahtev i Beograd putu za isplatu, pošto sam u ovim krajevima ja glumio grtalicu, pošto kamion za čišćenje naravno nije prošao, a do Violete u susednom selu idemo malo uzbrdo pa nizbrdo, vrlo brzo sam se rasanio videvši da ja krčim put, tj isti ni ne vidim, a sneg napadao toliko da se ni kanali pored puta ne vide. Dodjem po nju, vratimo se kod nas, Viki umesi hleb, pa dok smo čekali da testo naraste, sednemo i da Jeca i ja napravimo plan razvoza. Pošto vozačima isporučujemo pakete na Vidikovcu, usput smo imali da dostavimo Sremčicu i Železnik, a sa Kristinom dogovor u 13h da se nadjemo. Taman dok su se hlebovi ispekli, naravno nestaje struja ovde u selu, jer jelte, to nam ni treba, nemamo puteve, ajde malo i bez struje da se čeličimo. Ali da vas ne smaram sa tim, ipak je dostava tema ovog posta, pa da se vratimo na istu.

Krećemo Jeca i ja, napakovani, vozimo svih 50 i kusur paketa, a razmišljamo, samo da dodjemo do Barajeva, biće lakše, računam ja 2h nam je dosta do Vidikovca preko Sremčice. Obično je to nekih sat vremena, ali rekoh pošto je sneg, da poranimo. Nekako dodjemo do Barajeva, opet glumeći grtalicu, kad ono medjutim, ni od Barajeva nije bolje, probijemo se nekako do magistrale, skrenemo za Sremčicu, ne deluje tako loše. Probijemo se do pola, kad ulica za dostavu je kako kaže gospodja malo niže. Spustimo se dole jer gospodja je starija, nije humano da izlazi. Rodjaci, lepše na Himalajima, tj. lakše. Hvala Bogu, imamo nove zimske gume, ali verujte, nije ni približno dovoljno. Uzana ulica, nekako se okrenem dok je Jeca isporučila ljudima hranu, nego kako ćemo nazad? Imamo nekih 500m do glavne ulice, sve uzbrdo sa skretanjima, u prevodu havarija, svako ko zna šta je vožnja po snegu, takodje zna da ako staneš uzbrdo spremi se za noćenje, jedna ulica prodjemo, zaletim se u drugu prodjemo, taman da skrenem u treću, kad eto nekog mučenika koji se vraća iz prodavnice, nema ni on kuda, ali ne znam da li zna ako stanemo, može samo da nam spremi sobu za spavanje kod njega ili topao čaj. Nekako se on pomeri, ili ga mi izgurasmo, ne sećam se, ali razmišljam, Jeca i ja imamo još puno da vozimo, nismo ni krenuli maltene, a ono već 13:15h, 2h i 15min smo mi izgubili da predjemo možda 20km, skretanje za baku ni manje ni više nego 20min, ceo kilometar. Vratimo se na glavni drum, idemo mi za Železnik sada, to je blizu, predjemo nekih 6-7km, kad na pola puta zastoj, kaže nema dalje. Haj ti Miljenko nazad, okrenemo se i nazad na magistralu. Nekako dodjemo do Vidikovca, prebacimo kod Kristine i Djoleta njihove pakete, da nas oni ne čekaju, a od dogovorenih 13h, mi stigli u 14:30h. Sat ipo kašnjenja, a odvezli jednu dostavu celu. Idemo nazad za Železnik, rekoh Jeci zamoli ljude bar da izadju do ulaza, da možemo da stignemo. Dolazimo do Železnika, izlazi gospodja do ulaza, ali kako do nje? Jeca je juče bila najvažnija, ona je dostavljala pakete, dok sam ja tražio mesto da se okrenem i stanem negde gde ne smetam, a nakon druge dostave, njene nepromočive čizme su bile mokre, jer gde god stanem, bara od 10cm minimum. Krećemo sada nazad za grad, najlepši deo Beograda, ali samo za sankanje, Petlovo brdo i Rakovica. Prva dostava u gradu, Mrakovička, pao mi je mrak na oči verujte mi, ulica idealna za sankanje, ko poznaje taj kraj, zna o čemu pričam. Spustimo se kao sa bob sankama rodjaci, kočnica ne sme da se dira, jedino da glumim Šumahera najbolje što umem da se na zakucamo negde. Na trećoj dostavi, dok sam čekao Jecu, kucne mi čovek na prozor od kola, kaže pogledaj gumu, ispustila je, kad ja pogledam, zadnja leva prazna, razmišljam, ma nije strašno, bar ćemo lakše izaći, ali šta ću dalje, nedelja, a gde da nadjem vulkanizera?? Svratimo na pumpu, naduvam ja gumu, molim Boga da izdrži, inače ćao mozgu. Sledeće kod naše rodjake Mice u Žarkovo, kažu bele vode, ja kažem belo ali himalaji, u njenu ulicu ni kola ne mogu preko leta, a kamoli grtalica, pa onda opet mi glumimo grtalicu. Već je 17h, mrak pao, a ja već nervozan, znam šta nas čeka. Moja Jeca da me oraspoloži, na pumpi mi kupi boks cigara, kaže kad se vratimo kući. ne idemo nigde, pa da imaš, da ne zaboravim, nismo ni doručkovali, ali imamo jedno mesto na starom dobrom Novom Beogradu za dobru pljeku, pa hajde da svratimo na klopu, malo da se oporavimo. Novi Beograd je lakše pao, koliko toliko se raščistilo, a bar je ravno, ali Jecine noge već poprimaju modru boju. Krenemo ka Zemunu, kad vidi, pocepala se metlica od brisača, naravno leva od vozača, on mučenik radi, ali ne briše ništa. Svratim ja opet na pumpu, sipamo gorivo, kupim ja metlicu, inače sposoban sam da napravim nuklearnu raketu, ali metlicu brisača? Pa ljudi moji, ono kao da je pravljeno za Teslu, pokušavam pola h, ma nema šanse, pa šta ću, zamolim onog šefa na pumpi da pogleda, kad on namesti je bre za 10 sekundi. Gledam ja njega, gleda on mene, čoveče, pa kao da mi je život spasio. Sad je red da ja spasim moju Jecu, kažem skidaj čizme i čarape, motaj nogu u džemper da se malo zagreješ, a ja ću dalje da isporučujem. Naše vozilo malo poludelo od one zime, te greje kao furuna, te malo nas rashladi na momente, gledam šta je, ali ne vredi, daj da završimo više. Odlazimo na plave horizonte, naselje ka Batajnici od Zemuna, dolazimo u ulicu za dostavu, gledam, gde je ulica, bio sam tamo 10 puta, ali sada ulice nema, ljudi, pa tu niko nije prošao otkako je sneg počeo da pada. Izadjem ja u duksu, jer ne volim vrućinu, kad nema čoveka 2-3min, meni kao 3h, smrzao se, stojim u snegu do kolena na kapiji i čekam, gledam Jecu u kolima i zavidim joj, razmišljam, čoveče pa ona je heroj, ja na drugoj dostavi a već se zaledio.

Završimo mi i to, ostala još Batajnica, pa idemo kući rodjaciii. 20h uveliko otkucalo, dolazimo u ulicu, parkiram ja ispred kapije, taman da predjem kad ono ispred mene metar vode, u dužinu, u širinu u dubinu. Kaže žena, imamo malo problema kada padne kiša, ne otiče voda, rekoh ja u sebi kojih problema, sad ću ja to, visok onako zgodan, šta je metar za mene, predjem ja ka njoj, ostavim kutiju, krenem ka kolima i naravno upadnem u vodu do kolena. Šta ću, psujem i sebe, i Batajnicu i posao i sve, ali razmišljam, gotovo je rodjaci, idemo kući. Krenemo mi nazad na obilaznicu, nema žive duše, ono se već raščistilo, ma milina, kao u Monzi, ceo put samo za mene, noge vrište od hladnoće, ali brzo ćemo mi kući. Predjemo Ostružnicu, prvi tunel, drugi tunel, grtalica ispred nas, ma ljudi moji, san snova, još 2km obilaznice i isključujemo se na našu magitralu, pa našoj Beljini, več zamišljam toplu kuću, čuli se sa babom, da nam dovede decu, da se nas šestoro onako zguškamo i legnemo. Celu tu priču prekida kočenje, stajemo. Šta je sad? Stojimo mi, stoji grtalica ispred nas i tišina, čekamo nekih pola h, noge već bole što od vožnje, što od hladnoće, mokre, ali ipak krećemo, idemo rodjaci, mi čekamo samo da se isključimo na magistralu, kad ono opet stajanje, 300m od isključenja, ali to je to, nema dalje, čekamo skoro sat vremena, ni makac, deca već zaspala kod babe, mi šta ćemo, aj opet nazad, isključujemo se na Obrenovački put, idemo nazad ka gradu, razmišljam, da li je otvoren put preko Sremčice, bliže nam je, rešim da krenem tuda i ne pogrešim, očistili su to, prodjemo mi Železnik, prodjemo Sremčicu, skrećemo za Barajevo, kad ono rodjaci, opet glumimo grtalicu, ona ka Barajevu nije ni prišla. Svratimo na pumpu da uzmemo neki sok, gladni, žedni, ali ipak stižemo toploj kući. Nekako se ja uparkiram, Jeca obuva mokre čizme da dodje do kuće, dvorište naravno neraščišćeno, nije bilo nikoga. Ulazimo, a ono ledara, naravno nije bilo struje, grejanje nije radilo, pogledamo se Jeca i ja, neko bi pomislio, zimska idila, nas dvoje sami, deca kod babe, a mi onako mokri, zaledjeni, hvatamo ćebad, prekrivamo se uzduž i popreko, palimo grejanje, a ono kao Pepeljuga, otkucava ponoć, ali daleko smo od bajke haha. Ležemo bar sa mišlju da ćemo se ugrejati, kad budi mene zima jutros oko 4h, ono opet nije bilo struje, a pogadjate ni grejanja. Upalim ja opet grejanje, ali ne mogu da spavam više, smrzao se, opet pod ćebad, topla kafa, dočekujem zoru, sredjujem papire i vraćam se u klasični dan rodjaka sa sela. Sad dok ovo pišem, napokon smo uspeli da se ugrejemo, deca došla, danas imamo slobodan dan, pa da dodjemo sebi. Tako da rodjaci živi vi meni bili, ako hoćete da vozite kod nas, javite se, ovo je bio samo jedan običan rodjački dan :)

Нема коментара:

Постави коментар