уторак, 21. децембар 2021.

Rodjaci sa sela - Izazovi

 Dragi naši rodjaci, evo je jedan post koji ne treba svi da vide, nego samo oni koji znaju ko smo, šta sno, čime se bavimo i kakvi smo ljudi.

Na prvom mestu da razjasnim, na selo smo otišli i delom jer mi je bilo muka od rada sa ljudima, jer sam u Beogradu radio sa ljudima, firmama, prevarantima....jednostavno se sve skupilo i smučilo, a ideja je bila da uzgajamo povrće, nema priče, nema prevare itd...

Sreća pa je ova familija meni vratila veru u ljude, na tome sam jako zahvalan, jer sam ipak skapirao da nas ima normalnih i pristojnih i velika većina vas je fenomenalna za saradnju, a kažem i strpljiva, jer ipak sve je ovo za nas relativno novo, prvi smo uveli mnoge stvari ovde u Srbiji, što počev od dostave svežeg voća i povrća, preko dostave hrane preko 50km, a u nekih slučajevima i 150km.

Sve to donosi nove izazove sa kojima nismo upoznati, izabrati prave ljude za dostavu kada mi ne možemo da stignemo, izabrati prava pakovanja, prave namirnice, sve su to procesi koji se uče u hodu, a vi ste nam svedoci da smo grešili, greške smo plaćali, jer mislim da nikome nismo ostali dužni ništa niti smo nekoga oštetili. Smatram da radimo dobru hranu, kad kažem dobru, šta mi je parametar, tj. merilo. Sastojci su bolji nego u restoranima i svežiji, proces kuvanja je takav kao pre 100 godina, hrana je ukusna, ne previše začinjena, jer ipak ne smemo začinjavati koliko bi mi hteli, a to se videlo na nekim primerima, mućkalica i prebranac npr po meni treba da su zaljućena jela, ali pošto su se mnogi bunili, mi smo prestali da ih ljutimo i dobili smo neko jelo izmedju, ali pošto se to većini svidja, to je bio naš izbor za kuvanje.

Verujte idemo po restoranima raznim, gledamo šta treba da menjamo, a šta ne treba, zato smo i uveli dolaske kod nas, jer ipak mi dostavljamo uglavnom hladnu hranu koja se ohladi jer od kuvanja do dostave na adresu prodje minimum 6h, a čak sam imao ideju da šaljemo u toplim posudama, pa na kazan, kao za vreme radnih akcija vi izadjete sa šerpicom a mi sipamo, ali pošto ipak to nije moguće, opredelili smo se za jela i posude u kojima se hrana može grejati. Zato smo i hteli da dodjete kod nas da probate kako to izgleda direktno iz peći, tj da osetite kakav je to ukus i ko god je bio kod nas će to i potvrditi, ali ipak i ovo što radimo znam da je dobro, jer da nije, odavno bi mi propali.

E sad poenta ovog posta je posle ovog dugačkog uvoda, a to su ljudi.

Mi preko nedelje odvezemo u proseku preko 100 dostava, što znači neka 5% ljudi ne preferira našu hranu, imaćemo 5 nezadovoljnih, oni nam ukažu često na to što nije dobro, a uglavnom je zamerka više na dostavu nego na samu hranu, ali ima i ljudi kojima se ta hrana ne svidja, što je po meni sasvim normalno. Nećemo više saradjivati sa hranom i to je to, kao što verovatno ima i ljudi koji vole našu sarmu, ali ne vole npr. prebranac. Sve te stvari su normalne, ali sada pišem o jednom broju ljudi koji su jednostavno rešili da izguraju svoje, desi se jednom u mesec-dva dana, pa da podelim iskustva, da vidite sa čim imamo posla.

Na post me nagnao jedan komentar, a pre toga poruka, da citiram

" pa rodjaci ovako stoje stvari.Narucila sad i nikad vise!Posna sarma zagorela i naravno gorka,saran preslan,sama so,a oslic preprzen i suv kao stiropor,riblja corba ovicna voda bez ukusa,prebrsnac ni video prebranac,obican gust pasulj.Bajadere i mogu proci.Mozete da zovete restoran Paša i proveritd na mom imenj i prezimenu narucila sve u subotu jer sa vasom narudžbinom bi me bilo sramota izneti na sto.Svu srecu vam zelim,ali ocajni ste bar za moj ukus i onih kojima me nije bilo sramota pokazai.Srdacan pozdrav".

Sada se ja razmišljam, da li je moguće da smo tako nešto odneli ženi? Imali smo za Svetog Nikolu preko 50 isporuka, jedna žena se požalila da je hleb tvrd, ali opet razmišljam, verovatno je očekivala hleb vruć kao i pećnice, da je mekan kao duša itd..ali domaći hleb bez aditiva ne može biti premekan. Uplatili smo gospodji nazad novac, jer sigurno niti mi niti ona neće propasti zbog 250din, ali meni zdrava logika nalaže da ne želimo nikoga da oštetimo.

Da se vratimo na poruku, razmišljam prvo zagorela sarma? Nema šanse, uvek se stavlja par listova kupusa u dno sača, a drugo, nema šanse da bi poslali zagorelo jelo, riba preslana, kapiram, stvar je ukusa, ali opet razmišljam, ne dozvoljavam da se soli previše, prvo ja ne volim previše slano, drugo, deca jedu, ne smemo soliti previše, pogotovo što je lakše dosoliti.Čorba obična voda, prebranac isto, čitam sve to i ne znam šta da mislim.

Sad, da se ja tako žalim, lepo bih pozvao, rekao gospodo, ovo ništa ne valja, molim da vratite. U tom slučaju ja sedam u auto, odlazim na adresu, izvinjavam se i vratim novac. Ipak ne bih voleo da me neko prevari. Ali, naravno gde se javlja problem, lepše je napljuvati, pa reći da je bačeno, da ni mačke nisu htele itd.. Idem logikom, hoćeš da vratiš, nije problem, ali bar vrati, a ne da je bačeno ili mačka pojela, da se razumemo, niko neće propasti, ali ne volim da me prave budalom. Iskreno par njih smo do sada blokirali, ali eno i dalje poručuju preko aplikacije, ali se više ne bune. Idem logikom, ako mi se nešto ne svidja, koliko treba da budem lud da poručujem mesecima nešto što ne želim? Verovatno je nekima lakše da tako funkcionišu, ali to je jedan od većih izazova sa kojima se susrećemo u poslu a opet se vraćamo sa ljudima je najteže. Svaki problem je rešiv, milion smo ih rešili na našu štetu čak i kada nismo bili u pravu, jer to je naš posao, ali je pitanje koje mi se nameće, gde povući granicu?

Baš skoro, Jeca i ja odveli decu u jedan nama drag restoran gde smo izlazili, a gde nismo bili realno 5 godina. Baš naoštreni na njihove djakonije, otišli tamo, kad ono od menija nije ostalo 5 jela, nažalost loše im ide, poručimo ono što ima i iskreno dobijemo jako loše, ni blizu onoga što je nekada bilo. Mogao sam ja sad tu da pljujem, da vilenim, ali čemu to? Pojeli smo to, nećemo više ići i to je to, nema tu mnogo mudrosti, i oni ljudi obavljaju posao onako kako misle da treba i mogu, ne ulazimo mi u detalje zašto se pokvarilo ili zašto više nema jela, pa Bože moj, preko 2000restorana u Beogradu. Njih sam voleo jer su jedni od retkih koji ne koriste one klasične ugostiteljske fazone sa preslanom hranom pa da moraš da popiješ brdo pića da možeš da dišeš, to je npr nešto što sam rekao da u životu neću ni probati.

Znam da radimo kvalitetno, sastojke koristimo najsvežije moguće, kod nas nema zaledjenih jela kao u restoranima pa u mikrotalasnu, kod nas nema jedna bečka da se pere svaki dan dok se ne proda. Da li ima boljih? Ima naravno, prepotentni bi bili da vičemo da smo najbolji, ali znam da ima i loših, pa onda se smejem na poredjenja kao na ono gore sa jednim restoranom. Naše je da budemo najbolji što mi možemo, a vi ste ti koji će proceniti da li smo dobri ili nismo.

Puno pozdrava od vaših rodjaka sa sela.

понедељак, 13. децембар 2021.

Rodjaci sa sela - dan iz dostave po kijametu

 Pozdrav dragi rodjaci, probaću ovde da vam dočaram jedan naš dan iz dostave, konkretno 12.12.2021.god. Da li ima simbolike u datumu ili nema, procenite sami. Imali smo za juče preko 50 dostava, od toga 10ak za Novi Sad, ostatak za Beograd i okolinu. Dan ranije saznamo da imamo samo 2 vozača, pošto ostali jelte izgleda ne voze po snegu, pa padne odluka da Jeca i ja odemo da razvezemo i pripomognemo, pošto realno trebalo je bar 4 vozača po onom kijametu, ali šta da radimo.

Dan je počeo u 7, taman sam skuvao kafu, kad me cima Violeta da dodjem po nju, sin se razboleo, ja onako još bunovan, nisam ni kafu popio, rekoh daj da odem po nju, pa onda da pijem kafu, da ne kasnimo.

Sad treba da pišem zahtev i Beograd putu za isplatu, pošto sam u ovim krajevima ja glumio grtalicu, pošto kamion za čišćenje naravno nije prošao, a do Violete u susednom selu idemo malo uzbrdo pa nizbrdo, vrlo brzo sam se rasanio videvši da ja krčim put, tj isti ni ne vidim, a sneg napadao toliko da se ni kanali pored puta ne vide. Dodjem po nju, vratimo se kod nas, Viki umesi hleb, pa dok smo čekali da testo naraste, sednemo i da Jeca i ja napravimo plan razvoza. Pošto vozačima isporučujemo pakete na Vidikovcu, usput smo imali da dostavimo Sremčicu i Železnik, a sa Kristinom dogovor u 13h da se nadjemo. Taman dok su se hlebovi ispekli, naravno nestaje struja ovde u selu, jer jelte, to nam ni treba, nemamo puteve, ajde malo i bez struje da se čeličimo. Ali da vas ne smaram sa tim, ipak je dostava tema ovog posta, pa da se vratimo na istu.

Krećemo Jeca i ja, napakovani, vozimo svih 50 i kusur paketa, a razmišljamo, samo da dodjemo do Barajeva, biće lakše, računam ja 2h nam je dosta do Vidikovca preko Sremčice. Obično je to nekih sat vremena, ali rekoh pošto je sneg, da poranimo. Nekako dodjemo do Barajeva, opet glumeći grtalicu, kad ono medjutim, ni od Barajeva nije bolje, probijemo se nekako do magistrale, skrenemo za Sremčicu, ne deluje tako loše. Probijemo se do pola, kad ulica za dostavu je kako kaže gospodja malo niže. Spustimo se dole jer gospodja je starija, nije humano da izlazi. Rodjaci, lepše na Himalajima, tj. lakše. Hvala Bogu, imamo nove zimske gume, ali verujte, nije ni približno dovoljno. Uzana ulica, nekako se okrenem dok je Jeca isporučila ljudima hranu, nego kako ćemo nazad? Imamo nekih 500m do glavne ulice, sve uzbrdo sa skretanjima, u prevodu havarija, svako ko zna šta je vožnja po snegu, takodje zna da ako staneš uzbrdo spremi se za noćenje, jedna ulica prodjemo, zaletim se u drugu prodjemo, taman da skrenem u treću, kad eto nekog mučenika koji se vraća iz prodavnice, nema ni on kuda, ali ne znam da li zna ako stanemo, može samo da nam spremi sobu za spavanje kod njega ili topao čaj. Nekako se on pomeri, ili ga mi izgurasmo, ne sećam se, ali razmišljam, Jeca i ja imamo još puno da vozimo, nismo ni krenuli maltene, a ono već 13:15h, 2h i 15min smo mi izgubili da predjemo možda 20km, skretanje za baku ni manje ni više nego 20min, ceo kilometar. Vratimo se na glavni drum, idemo mi za Železnik sada, to je blizu, predjemo nekih 6-7km, kad na pola puta zastoj, kaže nema dalje. Haj ti Miljenko nazad, okrenemo se i nazad na magistralu. Nekako dodjemo do Vidikovca, prebacimo kod Kristine i Djoleta njihove pakete, da nas oni ne čekaju, a od dogovorenih 13h, mi stigli u 14:30h. Sat ipo kašnjenja, a odvezli jednu dostavu celu. Idemo nazad za Železnik, rekoh Jeci zamoli ljude bar da izadju do ulaza, da možemo da stignemo. Dolazimo do Železnika, izlazi gospodja do ulaza, ali kako do nje? Jeca je juče bila najvažnija, ona je dostavljala pakete, dok sam ja tražio mesto da se okrenem i stanem negde gde ne smetam, a nakon druge dostave, njene nepromočive čizme su bile mokre, jer gde god stanem, bara od 10cm minimum. Krećemo sada nazad za grad, najlepši deo Beograda, ali samo za sankanje, Petlovo brdo i Rakovica. Prva dostava u gradu, Mrakovička, pao mi je mrak na oči verujte mi, ulica idealna za sankanje, ko poznaje taj kraj, zna o čemu pričam. Spustimo se kao sa bob sankama rodjaci, kočnica ne sme da se dira, jedino da glumim Šumahera najbolje što umem da se na zakucamo negde. Na trećoj dostavi, dok sam čekao Jecu, kucne mi čovek na prozor od kola, kaže pogledaj gumu, ispustila je, kad ja pogledam, zadnja leva prazna, razmišljam, ma nije strašno, bar ćemo lakše izaći, ali šta ću dalje, nedelja, a gde da nadjem vulkanizera?? Svratimo na pumpu, naduvam ja gumu, molim Boga da izdrži, inače ćao mozgu. Sledeće kod naše rodjake Mice u Žarkovo, kažu bele vode, ja kažem belo ali himalaji, u njenu ulicu ni kola ne mogu preko leta, a kamoli grtalica, pa onda opet mi glumimo grtalicu. Već je 17h, mrak pao, a ja već nervozan, znam šta nas čeka. Moja Jeca da me oraspoloži, na pumpi mi kupi boks cigara, kaže kad se vratimo kući. ne idemo nigde, pa da imaš, da ne zaboravim, nismo ni doručkovali, ali imamo jedno mesto na starom dobrom Novom Beogradu za dobru pljeku, pa hajde da svratimo na klopu, malo da se oporavimo. Novi Beograd je lakše pao, koliko toliko se raščistilo, a bar je ravno, ali Jecine noge već poprimaju modru boju. Krenemo ka Zemunu, kad vidi, pocepala se metlica od brisača, naravno leva od vozača, on mučenik radi, ali ne briše ništa. Svratim ja opet na pumpu, sipamo gorivo, kupim ja metlicu, inače sposoban sam da napravim nuklearnu raketu, ali metlicu brisača? Pa ljudi moji, ono kao da je pravljeno za Teslu, pokušavam pola h, ma nema šanse, pa šta ću, zamolim onog šefa na pumpi da pogleda, kad on namesti je bre za 10 sekundi. Gledam ja njega, gleda on mene, čoveče, pa kao da mi je život spasio. Sad je red da ja spasim moju Jecu, kažem skidaj čizme i čarape, motaj nogu u džemper da se malo zagreješ, a ja ću dalje da isporučujem. Naše vozilo malo poludelo od one zime, te greje kao furuna, te malo nas rashladi na momente, gledam šta je, ali ne vredi, daj da završimo više. Odlazimo na plave horizonte, naselje ka Batajnici od Zemuna, dolazimo u ulicu za dostavu, gledam, gde je ulica, bio sam tamo 10 puta, ali sada ulice nema, ljudi, pa tu niko nije prošao otkako je sneg počeo da pada. Izadjem ja u duksu, jer ne volim vrućinu, kad nema čoveka 2-3min, meni kao 3h, smrzao se, stojim u snegu do kolena na kapiji i čekam, gledam Jecu u kolima i zavidim joj, razmišljam, čoveče pa ona je heroj, ja na drugoj dostavi a već se zaledio.

Završimo mi i to, ostala još Batajnica, pa idemo kući rodjaciii. 20h uveliko otkucalo, dolazimo u ulicu, parkiram ja ispred kapije, taman da predjem kad ono ispred mene metar vode, u dužinu, u širinu u dubinu. Kaže žena, imamo malo problema kada padne kiša, ne otiče voda, rekoh ja u sebi kojih problema, sad ću ja to, visok onako zgodan, šta je metar za mene, predjem ja ka njoj, ostavim kutiju, krenem ka kolima i naravno upadnem u vodu do kolena. Šta ću, psujem i sebe, i Batajnicu i posao i sve, ali razmišljam, gotovo je rodjaci, idemo kući. Krenemo mi nazad na obilaznicu, nema žive duše, ono se već raščistilo, ma milina, kao u Monzi, ceo put samo za mene, noge vrište od hladnoće, ali brzo ćemo mi kući. Predjemo Ostružnicu, prvi tunel, drugi tunel, grtalica ispred nas, ma ljudi moji, san snova, još 2km obilaznice i isključujemo se na našu magitralu, pa našoj Beljini, več zamišljam toplu kuću, čuli se sa babom, da nam dovede decu, da se nas šestoro onako zguškamo i legnemo. Celu tu priču prekida kočenje, stajemo. Šta je sad? Stojimo mi, stoji grtalica ispred nas i tišina, čekamo nekih pola h, noge već bole što od vožnje, što od hladnoće, mokre, ali ipak krećemo, idemo rodjaci, mi čekamo samo da se isključimo na magistralu, kad ono opet stajanje, 300m od isključenja, ali to je to, nema dalje, čekamo skoro sat vremena, ni makac, deca već zaspala kod babe, mi šta ćemo, aj opet nazad, isključujemo se na Obrenovački put, idemo nazad ka gradu, razmišljam, da li je otvoren put preko Sremčice, bliže nam je, rešim da krenem tuda i ne pogrešim, očistili su to, prodjemo mi Železnik, prodjemo Sremčicu, skrećemo za Barajevo, kad ono rodjaci, opet glumimo grtalicu, ona ka Barajevu nije ni prišla. Svratimo na pumpu da uzmemo neki sok, gladni, žedni, ali ipak stižemo toploj kući. Nekako se ja uparkiram, Jeca obuva mokre čizme da dodje do kuće, dvorište naravno neraščišćeno, nije bilo nikoga. Ulazimo, a ono ledara, naravno nije bilo struje, grejanje nije radilo, pogledamo se Jeca i ja, neko bi pomislio, zimska idila, nas dvoje sami, deca kod babe, a mi onako mokri, zaledjeni, hvatamo ćebad, prekrivamo se uzduž i popreko, palimo grejanje, a ono kao Pepeljuga, otkucava ponoć, ali daleko smo od bajke haha. Ležemo bar sa mišlju da ćemo se ugrejati, kad budi mene zima jutros oko 4h, ono opet nije bilo struje, a pogadjate ni grejanja. Upalim ja opet grejanje, ali ne mogu da spavam više, smrzao se, opet pod ćebad, topla kafa, dočekujem zoru, sredjujem papire i vraćam se u klasični dan rodjaka sa sela. Sad dok ovo pišem, napokon smo uspeli da se ugrejemo, deca došla, danas imamo slobodan dan, pa da dodjemo sebi. Tako da rodjaci živi vi meni bili, ako hoćete da vozite kod nas, javite se, ovo je bio samo jedan običan rodjački dan :)

четвртак, 9. децембар 2021.

Rodjaci sa sela - kod Rodjaka na selu

 Dragi naši rodjaci, ovaj post je namenjen za one koji su bili kod nas ili planiraju da nas posete.

Cela priča je počela tokom pandemije 2020.god kada smo jedne nedelje pozvali vas da nas posetite. Pa te nedelje je bilo preko 150 ljudi, iznenadili ste nas samo tako, neki su sedeli na stolici kompjuterskoj jer jednostavno niti smo imali mesta niti smo se spremili psihički i fizički za toliki broj ljudi. Nakon toga su krenula pitanja, da li mi možemo doći kod vas, da provedemo dan itd... Mi jednostavno tada nismo imali uslove za prihvat gostiju, jer je ovo ipak radno gazdinstvo koje se bavi dostavom.

U dogovoru sa Jecom naravno, rešimo da za 2021. godinu napravimo kutak za vas gde možete da nas posetite, dodjete na ručak, da se deca izigraju i počtkom 2021.god krenemo sa pravljenjem letnjikovca. Izabrali smo mesto iza kuće a pre plastenika, da nemate dodira da ulicom, a po potrebi da se ubere i koja papričica za ručak, tu ima izidan roštilj, natkrili smo nekih 70 kvadrata i postavili 5-6 stolova, jer prvo što mi ne volimo je gužva i rešismo da vas dočekujemo vikendom samo, jer ipak nismo još spremni ni na kakve restorane ili bilo šta.

Mogu vam reći to je jako lepo zaživelo, napravili smo čak i par rodjendana, igralište u pesku za klince, trambolinu, bazen za decu...Sve je to bilo super, ali naravno, neiskusni kao što i jesmo, dodjemo u situaciju da na 40 stepeni je jednostavno nehumano sedeti, bazen se probušio ubrzo, shvatismo nakon grešaka da nam fali još nešto, a to vam spremamo za sledeću 2022.godinu.

Ideja je da uradimo veliki bazen, napravili smo letnjikovac pored bazena gde će moći da se uživa u kafi i pićima, letnjikovac za ručak je malo izdvojen, ali je ideja sledeća, da dodjete ovde sa klincima i provedete ceo dan, gde se možete rashladiti u bazenu, ručati kod nas neka od domaćih jela, a priznaćete, mnogo je bolji osećaj kada se jede toplo, direktno skinuto sa vatre nego kada ga donosimo kod vas, ipak je mnogo veća draž ovde na licu mesta.

Naš rodjak ovde u selu ima ergelu konja, gde možete doći sa klincima da uživaju sa konjima, vikendom organizujemo jahanje ili vožnju čezama kroz šumu, pa ćemo jedan vikend da organizujemo za klince svakako i radionicu grnčarstva, da deci damo slobodu da ispolje svoju kreativnost kroz jedan prelepi stari zanat.

Ideja je da prikažemo Beljinu malo lepše, jer ovde imamo najstariju crkvu u eparhiji iz prve decenije 19.veka, imamo rimski most na ulazu u selo, da ne verujete da su i Rimljani hodili našim krajevima.

Organizovaćemo posetu i farmi krava, da deca mogu da vide kako nastaje mleko, kako nastaje hrana, jer na kraju krajeva, već imamo saradnju sa par vrtića gde klinci redovno dolaze da se druže na selu, da vide kako sve nastaje, jer verujte, nije bilo deteta koje je ovde došlo i htelo da ide kući, imamo čak i snimke gde deca prodornim glasom zahtevaju da se vrate kod rodjaka. Bilo nam je krivo iskreno što je bilo dece koja nisu znala šta je kokoška, a da ne pričamo o nekim drugim životinjama. Grad nas je ubio rodjaci, koliko god mi mislili da znamo, tek ta mala deca ne znaju kako nastaje hrana, kako se živi bez tableta i telefona. Pa ako vam kažem da je za decu najbolja igra bila u pesku, da li bi mi verovali?

Došli smo u situaciju da dajemo silni novac na tehnologiju, dajemo deci telefone kad god nam treba malo vremena za posao ili malo mira, kupujući tako našu sreću i tišinu, a nismo ni svesni kako jedna jednostavna stvar kao pesak završava posao.

Masa odraslih nikada nije bila u prilici da ubere paradajz, salatu koju svaki dan kupujete u marketima, pa nisu znali ni kako biljka izgleda, a nismo ni svesni da je ta priroda ustvari ono što nas ipak hrani. Ne možemo jesti ni internet ni telefone, možemo se pomiriti sa time da kupujemo u marketima industriju, ne obraćajući pažnju šta ćemo ostaviti deci, kakvo društvo? Naša deca su se spasila toga hvala Bogu, a i vi imate priliku da vašu decu dovedete bar na jedan dan, da odmore, da vide da postoji priroda, da postoji i lepša strana medalje, da može da se živi sa prirodom.

Dobro nam došli rodjaci od sledećeg proleća, svaki dan ćemo biti otvoreni, tako da ćete uvek imati priliku da pobegnete iz grada i dodjete na selo, da odmorite, da napunite baterije, jer grad je i dalje tu, čeka i nas i vas, neče nigde pobeći, zato bežite vi kada god možete, prijaće vam.

Rodjaci sa sela - Sarma njeno veličanstvo

 Ovde u ovim postovima na blogu rodjaci, pišem sada o etapama našeg rada, kako smo postali to što jesmo, a zahvaljujući sarmi velikim delom smo tu gde jesmo.

Inače nakon prerade, dodjemo na ideju da se vratimo starom poslu našem, keteringu, ali sa dodatkom onoga gde smo. Život na selu, stara jela, tako da tokom 2018.god ponudimo mi na našoj stranici i usluge keteringa za slave, rodjendane...

Te godine smo odradili sigurno 20ak keteringa, što je bilo lepo i mi smo bili zadovoljni, jer ipak je to bio lep dodatak našem budžetu, a bavili smo se poslom koji poznajemo i radimo ga dobro. Opet ja i moje slnovsko pamćenje, naš rodjak Boško, koji je od nas naručio ketering za slavu Arandjelovdan je bio zadovoljan i pita mene da mu spremimo sarmu za novu godinu, kaže nekih 2kg. Moja reakcija je bila ma nema šanse druže, zemljani sačevi u kojima spremamo klopu su od nekih 7-8kg, ne isplati se kuvati tako malo, na šta on kaže bosanskim naglaskom, a glupane, pa neću samo ja sarmu, ima puno ljudi koji hoće. Ja onako u neverici kažem Jeci, zamisli ludaka, traži da mu kuvamo sarmu za ručak, a Jeca kaže pa hajde. Ja i dalje u neverici kažem, pa ljudi vi niste normalni, a pozadina priče je ta da smo bili relativno u problemu sa novcem, pošto ovaj posao je sezonski, tj preko zime nema nešto posla i sav novac što si zaradio preko sezone krckaš polako preko zime a na sve to dodaj i sadnju i troškove. A ko za baksuz u tom periodu meni crkne računar bez kojeg ne može da se radi. Na nagovor Jece i drugara mi odemo i oni izaberu računar koji mi platimo preko 1000e, jer kao uzmi dobro, trajaće ti, a ja izlazim iz prodavnice plačući i razmišljam da li ćemo moći da pokrijemo sve troškove dok ne krene priliv novca, a to je tek od maja, juna. Zašto se vratih na to, jer moja kraljica Jeca tada izjavi, ma motaću sarmu dok ne otplatim računar :).

Kažem ja nema problema, ionako vozim ajvare u dostavu, šta fali da ponesem i koje kilo sarme. Prve nedelje mi to najavimo na stranici, ljudi u neverici, ali ajde da probaju, prve nedelje poruči senekih 10ak kg, ja razmišljam, vidi, pa to nije loše, malo po malo, bar taj računar da otplatimo do leta. Sledeće nedelje poručiše 20kg, a opet oni koji su poručili prve nedelje plus novi, te ja shvatim, čekaj, ljudi žele domaću sarmu. Brže bolje zovem našeg agronoma Ivana, kažem nadji mi neprskani kupus da dokiselimo još, pošto smo mi kiselili samo za naše potrebe, čovek nam javi za 2 dana, kupimo mi kupus, kace velike i idemooo...

Sad već u meni radi sujeta, ne može Jeca da kuva bolje od mene, pošto sam ipak ja taj koji se hvali da je vrhunski kuvar, pa predložim Jeci, ajde kad već kuvamo, da ponudim ja i moj gulaš, koji inače spremam i ponosim se njime. Kaže Jeca ajde i krenemo mi i gulaš da radimo. Malo po malo, kažu nama rodjaci, mogli bi i ćuftice neke, prebranac, pošto je uslov naravno bio da radimo domaća jela, bez aditiva, dodataka i koječega, da bi Jeca pobedila sa izjavom, kaže ona, Svadbarski kupus!!! Ja tek sada u neverici, inače nisam veliki ljubitelj svadbarskog kupusa, jer kadgod sam ga jeo, nije bilo to to. Tu je ona moja čuvena izjava, a ko je bre toliko lud da poruči svadbarski kupus??? Onda mi lepo Jeca objasni da je to jelo koje se sprema 2 dana, da je to jelo koje je najbolje kada odstoji par dana, jer se tek tada sjedini sve. Naši rodjaci me ubediše da je moja Jeca u pravu, poručiše prve nedelje skoro 40kg svadbarskog kupusa. Tada smo shvatili, tj više sam ja shvatio da je to naš budući posao, da od zdravih sastojaka koje ili mi proizvodimo ili ih kupujemo od proverenih ljudi iz okoline, spremamo kuvana jela, sveže proizvode u sezoni i preradu onoga što uzgajimo. Tu je zaokružena priča rodjaka sa sela i onoga čime se bavimo. 2 god kasnije, napravili smo profesionalnu kuhinju da nam pozavide restorani, zaposlili smo Violetu koja je maltene član naše porodice i dalje motamo sarme, spremamo razna jela koja donosimo kod vas, ali je ovo bio početak te naše priče, kako smo nastali.

среда, 8. децембар 2021.

Rodjaci sa sela - ajvar i ostale djakonije...

 Pozdrav rodjaci, evo nastavka naše priče, a odnosi se na naše ajvare i našu preradu.

Jako bitna stvar u celoj ovoj priči je da smo dolaskom na selo rešili da deci obezbedimo na prvom mestu lep i zdrav život, tako da je prvi i glavni uslov bio, šta god da radimo, ne radimo sa otrovima, nego se vraćamo prirodi, što znači u proizvodnji nema aditiva, nema konzervanasa, nema ničega industrijskog.

2018.god u toku, uložili smo sve što smo imali i nismo, kupimo peć za pečenje paprike, kupimo mešače, kupimo šerpe, gorionike, pasterizator i rešimo da se bavimo proizvodnjom ajvara. Pošto smo sav ajvar od prošle godine prodali, shvatimo da nam treba puno više, pa se i pripremimo, čak kupimo bubanj za ljuštenje paprike, da možemo da odradimo što više. Naravno bubanj nije bio u stanju da odradi posao, nego kreće golgota. Branja smo imali oko 600-700kg dnevno paprike, jer smo pored naše ugovorili uzgoj sa još 2 proizvodjača da imamo količine i kreće rad. Papriku smo pekli 18h dnevno rodjaci, kretali smo od 18h popodne, od 7h ujutru 10 žena svaki dan dolazi da ljušti papriku, kada završe kreće cedjenje, a ja za to vreme na 5 šerpi rodjaci spremam tj. pržim ajvar. To je bilo ludilo, osećali smo se na papriku 3km daleko, svaki dan izlazi 200 tegli ajvara, a radili smo 60 dana bez prestanka, napravili smo te sezone 12000 tegli ajvara, par hiljada tegli džemova, lovačke salate....sećam se kao da je juče bilo, u svom onom haosu, dolazi Mira sa nekim andjeoskim krilima na ledjima i uzima teglu i pita jel može ona jednu da dobije sa svojom etiketom? Tu ja nju slikam i onako postavim na stranicu, platimo reklamu, a ona rodjaci dodje do 110 000 ljudi, tada shvati seljak šta je viralnost :)

Krene prodaja, sve je bilo kako treba, ali Jeca i ja shvatimo da to ne možemo da radimo tako, jer ta dva meseca nespavanja, 2 meseca bez života ljudi, pa to ne bih poželeo nikome, jer to je bila golgota. Onda sebi damo zadatak da ćemo raditi do 4000 tegli godišnje i to je to, jer ipak došli smo da živimo na selu, ne da umremo na selu. Tu u ovom tekstu je srž života na selu, odgovor zašto je ajvar skup, zašto je teško raditi sa ljudima, shvatite da ipak nije sve ni u novcu.

Uglavnom malo o ajvaru, a naš ajvar je ono što jeste, suština, kao i naša sarma, a o njoj ćemo drugom prilikom. Nebitno da li kupujete od nas ajvar i dalje stoji moja definicija ajvara. Ajvar je jelo od 100% pečene paprike, bez konzervansa i aditiva, bez patlidžana, bez ikakvih dodataka, u naš ajvar ide ulje, so i sirće i što bi neki rekli puno ljubavi, a što bih ja rekao, puno rada. Jer kod nas tada 15 ljudi samnom i Jecom je pravilo 200 tegli dnevno rodjaci. To je prosek 15ak tegli po čoveku, čoveku kojeg treba platiti, jer svaki dan je 8-10 sati ljuštio/pekao papriku, zato ajvar ima cenu, jer smo mi te ljude plaćali, nismo ih zakidali da bi ajvar bio jeftiniji. Sa patlidžanom ista priča, da vas neko ne laže, patlidžan ajvaru daje samo kremastu strukturu i masu, što znači više patlidžana daje više ajvara ali se gubi ukus. Znam da se neki neće složiti sa tim, ali ipak je ovo moja definicija. Takodje, ljudi ubacuju i kuvanu papriku da dobiju na masi, jer ipak imate vi ajvar u maksiju i za 300din, ali ne možemo da se poredimo sa njima, ne želimo da se poredimo sa njima. Ja samo mogu da tvrdim, da ko je probao naš ajvar, nije se pokajao i nije prešao na drugi zbog kvaliteta, nego možda jedino zbog cene.

Ali naš ajvar je naš zaštitni znak uz sarmu, naše čedo, pa ne možemo valjda nešto nažao učiniti našem čedu?

Dok je nas biće i našeg ajvara, naravno u manjim količinama koliko nam vreme dozvoljava, ali bar će se uvek naći tegla za putnika namernika koji dodje kod nas.

Budite nam dobri rodjaci, do sledećeg pisanja...

Rodjaci sa sela - plastenici

 Pozdrav rodjaci, ovde ide priča kako smo krenuli sa plastenicima i proizvodnjom povrća, tj. naš početak posla na selu.

2016.god kada smo se doselili, pored renoviranja kuće, rešili smo za početak da podignemo 2 plastenika iza kuće i da počnemo sa poljoprivredom. Naručili smo plastenike od jedne firme, misleći da je jedino što nam treba konstrukcija i da će to sve samo početi da radja. Pošto smo tek u oktobru završili sa radovima u kući, postavili plastenik, rešismo da posejemo grašak. Uzorali smo zemlju, onako džombasto, posejali grašak iz kese i zalili, završili mi to za nekih pola sata i razmišljamo, pa ovo i nije tako loše, poseješ, sačekaš mesec dva i bereš, šta je tu nauka?

Prodje zima, a graška niDje, sve vreme se pitamo šta smo to loše uradili, a onda u januaru i februaru uzmemo Jeca i ja malo literaturu, da vidimo gde smo pogrešili. Skapiramo naravo da biljka traži dobru zemlju, da traži vodu...

Tada smo kontaktirali Ivana, našeg gurua, našeg agronoma do kojeg smo došli preko prijatelja, gde nam je čovek objasnio osnove šta i kako. Tada lepo postavimo sistem kap po kap, voda iz bunara, super, čekirano, isfreziramo zamlju na sitno, čekirano, postavimo malč folije, kupimo rasad veličine 15-30cm i posadimo, uz instrukcije kako ide zalivanje, prskanje, održavanje...Početkom aprila mi posadili biljke i tek tada videli otprilike kako to treba da izgleda. Uz održavanje, biljke lepo počele da rastu, a posadili prve godine samo paradajz i papriku žutu, šilju i baburu, ja biznismen već našao gde ćemo i da prodamo i razmišljam, eto, opet neko pravi nauku od poljoprivrede, a tek sada znam koliko tada nisam znao ništa :).

Početkom juna, kreće prva berba, sećam se kao da je juče bilo, 45kg paradajza i nekih 25kg paprike mešano, kao džekpot rodjaci, već u glavi sabiram profit, paradajz tada bio oko 180din i paprika 250din, a ja u glavi već postao šef logora, računica jasna 45x180=8100din paradajz i 25x250=6250din paprika, čoveče, skoro 15000din, a obrali ih Jeca i ja za pola sata, a već za 2-3 dana ide nova berba, ja već razmišljam, super, beremo do decembra puta toliko i toliko i shvatim da je to super, par meseci bereš plodove i rešio si sve, bereš lovu na drvetu. Odem na pijacu kod majke od drugara sa kojom sam dogovorio otkup, razmišljam super, 20% onog iznosa ide njoj za prodaju, opet nama ostaje 100e, na svaki drugi dan, pa to i nije loše. Kad prvi udar stigao, kaže ona, nije ti neki paradajz, plaćam ti ga 70din i to zbog njenog sina da se ne uvredim, a papriku plaća 80din. Sve u svemu 5150din rodjaci dragi, minus nekih 1000din za gorivo pošto sam to vozio u Zemun i ladja krene da tone, prvo u glavi računam, varaćam se sa uspešne prodaje sa 4000din u džepu, a gde su troškovi, a gde je vreme, shvatim da ćemo Jeca i ja u najboljem slučaju izvući jednu lepu platu i to je to. Rodio se i Luka, 4 dece a 2 plastenika, shvatim da to baš i neće biti onako idealno, ali se pitam, kako Jeci na oči da izadjem, ostavili pristojan posao, ostavili grad, došli na selo a radimo za jako male pare. E tada tek kreće mozganje, koliko je nama plastnika potrebno da bi mi mogli da opstanemo, minimum još dva veća, pa da gledamo šta i kako dalje. Kupimo mi još dva plastenika, nemamo ih gde, pa zamolimo Jecine roditelje da postavimo kod njih, dok ne rešimo gde ćemo. Nekako skupimo lovu, postavimo još dva veća plastenika, ali pošto smo kasnili naravno, posadimo papriku crvenu, misleći da ona ima lepu cenu, uostalom, ko ne voli papriku sa belim lukom ili ajvar?

Posadimo mi tu papriku, inače ovo je već druga sezona, kod nas posadili opet paradajz i žutu papriku i nešto krastavca, zalijemo ovde, zalijemo kod njih, pa onda za koji dan opet zalijemo ovde, kad tamo nema više vode, presušio bunar...Pozovem ja komunalce, dodje cisterna, zalijemo mi papriku, račun 5500din, opet ja računam, kreće leto, zalivanje svaki drugi dan, shvatim da će više koštati voda nego paprika, šta ćemo sad? Skinemo mi folije sa plastenika i čekamo kišu, bar malo da uštedimo. Krene kiša, krene paprika, kad skapiramo opet niska cena, a paprika nije sjajna, malo ožegotina od sunca, pošto je bila na otvorenom, kreću i insekti, razmišljamo Jeca i ja, ma daj da pravimo ajvar, niko ne može da nas ucenjuje, a ajvar može da stoji. Tu dragi rodjaci stvarno kreće naša priča. Zamislite sada tempo, preko dana branje, popodne Jeca i ja pečemo papriku, a onda naizmenično noću spremamo ajvar, 2 tiganja i mešaj. Ako uspemo 10 tegli da napravimo srećni kao mala deca. Napravismo mi rodjaci te sezone jedno 300 tegli, ali šta sada? Rodjaci i prijatelji kupili 100ak komada, ne znam da li iz sažaljenja ili što je dobar. Krenemo ti onda mi da razmišljamo, šta da radimo, kako da prodamo i dodjemo na ideju, daj da napravimo stranicu na Facebook-u pa da probamo, nazovemo se rodjaci sa sela, em smo na selu, em su mene drugari neki zvali rodja, tako da je izbor bio lak. Napravimo mi tu stranicu, izbacimo slike, uradimo etikete, kad ono ništa, stoji sve to tako 15 dana i niko se ne javlja. Kreni onda da učiš i marketing, kreni da učiš online prodaju, mic po mic, krenemo mi da plaćamo reklamu, celih 5 dolara, kad eto prvog kupca, poruči žena 2 ajvar, 2 džema i paradajz u ulju sušeni. Sećam se i dan danas, Sandra joj je ime, prodje neki dan, eto još jedne porudžbine, mi srećni kao mala deca. Rasprodasmo mi ajvar do decembra, kad eto problema, javljaju se kupci, hoće još. novi po preporuci da probaju, a mi nemamo ajvar, shvatimo da nam fali još, kažemo biće, ali tek za godinu dana. Tada je počela ustvari priča rodjaka sa sela....

Rodjaci sa sela - dolazak na selo i sam početak...

 Pozdrav svima dragi rodjaci, evo rešismo da pišemo i blog, da malo kroz našu priču i tekst ljudima približimo ko smo mi, šta smo mi, čime se bavimo i kakav je danas život na selu u odnosu na ono što smo učili u školi nekada davno ili kada smo kao mali preko raspusta išli kod nasših rodjaka na selo.

Ja sam Damir, moja supruga je Jelena i imamo četvoro male dece, Sergeja (9), Minu i Miru (7) i Luku (5), a 2016.god u martu smo se doselili u Beljinu, mesto u opštini Barajevo, nekih 30km od Beograda. Beljinu smo izabrali jer je Jecin otac iz ovog mestaa sada kreće naša priča, tj u ovom postu moja.

Rodjen u Beogradu pre 40 godina, odrastao u Zemunu i na Novom Beogradu, ceo život proveo u tom gradu, radio sa inostranstvom, upoznao druge kulture, prošao i proputovao dosta, a završio u selu sa 800 stanovnika. Pitate se verovatno kako i zašto?

Tokom svog života u Beogradu, bavio sam se raznim poslovima, počeo kao taksista, posle radio kao uvoznik vina i to veoma uspešno, pa nakon toga ketering u Beogradu. Suma svega je da mi je jednostavno bilo dosta svega, previše ljudi oko mene, previše buke, gužve, a u tom momentu jedno dete, još dvoje na putu, shvatio sam da nešto moramo da promenimo ukoliko želimo da naša deca imaju normalan život, normalno odrastanje, onakvo kakvo smo mi imali kada smo bili mali, jer još se sećam letnjih i zimskih raspusta 80-ih u ondašnjoj SFRJ, gde bi za svaki raspust išli na selo, a imajte u vidu da su mi dede iz Bosne, jedna baba iz Banata, a druga iz Dalmacije. Pa je to onda išlo redom, prvo kod dedinih u Bosnu, pa onda preko leta kod babinih na more u Dalmaciju, a u slobodnim danima u Banat kod familije od druge babe. Kroz boravak tamo, naučiš i običaje, shvatiš da su ljudi različiti, ali svako mesto je imalo nešto svoje. U Bosni smo čuvali krave, pili mleko direktno sa vimena, u Dalmaciji brali kivi i limun, misleći da je to voće sa druge planete, a u Banatu redovno išli za 29.11. onaj čuveni Dan republike na svinjokolj, gde bi se okupila familija, bilo nas je po 50ak tada, gde se klalo par svinja, pa su onda muški obradjivali to meso na hladnoći, žene su spremale čvarke, kavurme, krvavice i to je bre bio praznik, praznik za oči, praznik za dušu, to je bio praznik za stomak, jedan od retkih dana gde si mogao da jedeš sveže meso, zamislite, nije bilo mesara kao danas gde možeš da odeš da kupiš 1kg mesa i spremaš ručak, nego se onda vadilo iz zamrzivača dan ranije, da se odledi da bi mogao da imaš meso za ručak.

Tek kasnije sam shvatio zašto se to tako radilo, nije to imalo veze sa praznikom koliko sa zimom, jer leti ne možeš da kolješ, vrućine, puno muva, nehigijenski uslovi da bi to meso moglo da se održi, pa onda shvatiš da su naši preci tako živeli i pre 200 ili pre 1000godina, znao se red kada se šta radi, kao što se i sada zna da se paradajz na otvorenom sadi iza Djurdjevdana, ne zbog praznika, nego što je to period kada prodju prolećni mrazevi pa biljka može da raste bez bojazni da će je mraz upropastiti. Kada sam došao na selo, obnovio sam gradivo iz Biologije, ono što smo učili kakve biljke postoje, da voće počinje u maju od jagoda, preko višnje, kajsije, breskve, pa onda pred kraj jabuke i kruške, da paradajz počinje od avgusta, a krastavac od juna...Malo je to sada drugačije, jer smo podigli plastenike, pa onda sve ove kulture koje uzgajamo stižu ranije na branje, a to su bili i naši počeci, plastenici...

Elem ponudim Jeleni opciju pošto je ona bila za odlazak u inostranstvo, da probamo na selu da oformimo domaćinstvo, pa ako za par godina ne uspemo, da onda odemo u beli svet. Jednostavno nisam bio za tu opciju, da mi deca rastu kao stranci, da ne znaju svoj jezik. Da se razumemo, nemam ja ništa protiv inostranstva, naprotiv, voleo bih da mi deca sutra studiraju tamo, jednostavno, bolje su škole, ali da to bude njihov izbor, a ne moje moranje. Lepo je videti i Italiju, Francusku, Španiju...ali je lepo kada su turista, a ne kao radnik, jer tada ulaziš u zapadni sistem koji te jednostavno postavi na svoje mesto u startu i predodredi ti život pre nego je i počeo. Jeca je nevoljno prihvatila moj predlog i početkom 2016.god kupimo kuću u Beljini i preselimo se ovde. Prvih 3 meseca renoviranje, živeli smo nas 5 i moj pokojni deda u dve male sobice, kao one priče posleratne, da bi se u junu preselili, postavili prva 2 plastenika i posejali grašak, pošto je bilo kasno za bilo šta drugo. Prezimili nekako a zamislite, grašak nije ni rodio. Džaba nama svo znanje iz grada i knjiga, on jednostavno nije rodio. Tada smo iznova uzeli literaturu, pozvali sve koje poznajemo da se bave bilo kojim vidom poljoprivrede, da pokupimo sva moguća znanja i zapažanja, da naučimo od početka kako da živimo...